Don Bosco

Don Bosco

Jedan od najvećih svetaca prošloga stoljeća bio je, bez sumnje, sv. Ivan Bosco. Potjecao je iz siromašne seljačke obitelji u selu Becchi kod Torina. Još nije imao ni dvije godine kad je ostao siroče bez oca. Sva briga za kuću i malo gospodarstvo pala je na mamu Margaretu. Čim je Ivan malo odrastao, već se morao okušati u poljskim poslovima i čuvati krave. Bio je spretan i živahan dječak pa su ga voljeli i stari i mladi.

Kod igre s vršnjacima pokazivao je već ono tipično držanje koje će kasnije biti značajno za njega kad bude postao veliki odgojitelj mladeži. Neka to osvijetli ova zgoda! Kad se jednoga dana vratio kući razbijene glave s neke vrste hokeja, upitala ga je njegova majka: “Zašto ideš s tim mladićima kad znaš da su grubi?” A on je odgovorio: “Baš zato i idem s njima. Kad s njima igram, puno su mirniji i čestitiji, izbjegavaju proste riječi. Kad sam s njima, rade ono što ja hoću i gotovo ništa se ne svađaju.” Gisbert Kranz, koji je majstorski opisao don Bosca, primjećuje: “Ovdje se posve elementarno očituje poriv da se pozitivno utječe na divlje dječake.”

U svojim Uspomenama don Bosco sam priznaje: “Želja da okupljam oko sebe djecu i mladež i da ih vjerski poučavam pojavila se u meni kad sam imao tek 5 godina. To je bila jedina želja koju sam poznavao: da bih se mogao čitav život posvetiti mladeži. Rad s mladeži činio mi se kao jedina zadaća poradi koje sam ja uopće i bio na svijetu.” Od takvoga stava morao bi imati nešto zapravo svaki kršćanin. Ako je za njega njegova vjera stvarno izvor zdravoga nutarnjeg života, ako ona za njega znači neizrecivo obogaćenje njegova bića, ako ljudima želi dobro, ne bi li u sebi morao osjetiti potrebu da im govori o snazi i bogatstvu što iz nje proistječu? Na posljednjem sudu Krist će nas sve pitati za djela ljubavi prema bližnjemu, za gladne koje smo nahranili, za žedne koje smo napojili, za gole koje smo zaodjenuli, za bolesne koje smo pohodili. Ne zaboravimo, ipak, da ta djela ljubavi postižu svoj najviši stupanj na duhovnoj razini.

Trebamo pomagati ne samo onima koji trpe na tijelu, već i onima koje muči neutaživa glad i žeđ za istinom. Njih treba da okrijepimo istinama naše vjere. Onima koji su bespomoćno izloženi napastima života moramo pomoći vjerom da se obuku u novoga čovjeka koji je stvoren po Bogu. Onima koji su postali robovi svojih strasti moramo pomoći da vjerom dođu do slobode djece Božje. Tko je bolestan na duši, trebamo ga uputiti na sakramente vjere koji dijele zdravlje i život.

Svi mi imamo dužnost da onu vjeru koja je postala naše najveće dobro donesemo i drugima, bilo osobno ili pomažući rad svećenika i misionara. I sve to moramo činiti ne samo kao najviši oblik djelotvorne ljubavi, već iz zahvalnosti i ljubavi prema Onome u kojem nam se na ovoj zemlji očitovala Božja dobrota i čovjekoljublje i za koga je njegov preteča Ivan Krstitelj oduševljeno izjavio: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Iv 1,29).

Mislimo da je život don Bosca bio divno ostvarenje svega toga. Sav njegov odgojni rad oko mladeži, osnivanje Salezijanske družbe i Družbe sestara Marije Pomoćnice, sav njegov spisateljski rad imao je kao svrhu priopćiti svima dobra koja proizlaze iz vjere. On je već s 11 godina izrazio želju da postane svećenik, a obrazložio ju je ovako: “Želio bih se približiti svojim drugovima da ih oduševim za religiozne stvari. Mladi nisu nipošto loši, ali to postaju jer se o njima nitko ne brine.”

Posljednja činjenica bila je, na žalost, odviše istinita, jer tada još nije bilo opće školske obveze, a talijanski je kler onoga vremena, kako tvrdi Gisbert Kranz, započinjao dušobrižništvo tek s odraslima. Svećenici se nisu bavili maloljetnicima. Mladi Ivan Bosco sam je to na sebi bolno iskusio pa se požalio svojoj majci: “Kad bih ja bio svećenik, radio bih drukčije. Približio bih se mladima i pozvao ih k sebi. Pokazao bih im svoju ljubav i radost. Davao bih im dobre savjete, govorio prijateljske riječi. Nikad ne bih za njih bio nepristupačan. Ne bih samo čekao na njih, već bih ih sam nagovorio.”

I tako je mladi Ivan Bosco neobično rano i čudesno jasno imao pred očima svoj životni poziv. Sigurnost da je upravo to njegovo zvanje davala mu je izvanrednu snagu da svlada sve ne male i ne malobrojne poteškoće koje su mu se popriječile na putu. Gledajući na cilj kročio je uvijek hrabro i neumoljivo naprijed.

Dnevno je prevaljivao 8 km da bi kod jednog svećenika učio latinski, tada za svećenički stalež neophodno potreban jezik. Da ne bi izgubio ni najmanje vremena, putem je učio latinske riječi i ponavljao gramatiku, a kod kuće ga je čekao seljački posao u kući, staji i na polju. Najdraže mu je bilo čuvati krave jer je tada imao vremena za čitanje pa bi gutao knjigu za knjigom. Njegov stariji polubrat Antonio mrzio je knjige i kad bi vidio da Ivan čita, razbjesnio bi se i počeo ga grditi: “Što će nam latinski u kući? Tu je mjesto samo poslu i radu. Fini bi gospodičić htio učiti! Zar misliš da nam je do luksuza pa da poumremo od gladi plaćajući za tvoje školovanje? Ne trebaju nam nikakvi doktori! Idi te kopaj i sijeci!” Polubrat ga je znao i zlostavljati.

Kad je Ivanu bilo 13 godina, uvidio je da više neće moći ostati kod kuće. Zato je pošao i najmio se za slugu na nekom imanju da bi za školovanje zaslužio potreban novac. Iako je slobodno vrijeme posvetio učenju gramatike, ipak je brzo uvidio da tako neće moći mnogo napredovati. Nakon 2 godine služenja primio ga je u kuću neki svećenik, pobrinuo se za njegovo uzdržavanje, a i poučavao ga je. To, na žalost, nije dugo trajalo, jer je taj njegov vrijedni dobrotvor za nekoliko mjeseci umro.

Ivan je sada pošao u latinsku školu u Castelnuovo d’Asti, a svaki je dan morao prevaliti pješice 20 km. Da bi zaštedio cipele, izuo bi se i hodao bosonog. Njegova dobra mama Margareta svojom seljačkom pameti brzo je uvidjela da je takvo klatarenje u školu i kući samo privremeno rješenje koje ne vodi ničemu ozbiljnijem, pa je uspjela da Ivan bude primljen u mjestu škole kod jednoga krojača. Ivan je bio stariji i stasom veći od svojih školskih drugova pa je često bio predmetom bockanja, ruganja i zadirkivanja. Kao da su se ti vragoljani htjeli na njemu baš iživljavati. A bilo je učitelja koji su s njim postupali kao s nekim blesanom. No, sve je to trajalo samo kratko vrijeme jer je Ivan svojom vedrinom, finoćom, dobrotom, a i uspjehom u školi stekao velik ugled i sveopće simpatije.

Kasnije je pošao u gimnaziju u Chieri. Tu je postigao još veće uspjehe. Svi su se divili njegovu fenomenalnom pamćenju. Na ispitima je pokazao takvu sposobnost koja je izazivala čuđenje. Znao bi čitave odlomke latinskih pisaca navoditi napamet i prevoditi ih kao od šale. Tako je temeljito čitao latinske i talijanske klasike da je za čitav život stekao izvanrednu književnu izobraženost. Bio je nadaren i za glazbu. Bio je svladao gregorijanski koral, a svirao je violinu, glasovir, čembalo i orgulje. Kraj sve svoje marljivosti našao je vremena i za svoj osnovani “klub veseljaka”. Članovi toga kluba često bi pošli u prirodu i ondje se zabavljali. Duša sve te zabave bio je, dakako, Ivan, koji je znao pjevati, jahati na konju, hodati kao pelivan na zategnutom užetu. Pri tom bi pjevao stihove i melodije što ih je za takve igre sam sastavio. Bio je pravo čudo sveopće nadarenosti i spretnosti. Razumio se i u nekoliko zanata: postolarstvo, stolariju, zlatarstvo, krojenje i šivanje. Kao pomoćnik u kavani naučio je praviti i razna pića, likere, praline i sladoled. Znao je graditi, zidati, uvezivati knjige, napraviti svaku vrstu alata ili igračaka. Mogao je i druge poučavati pa je zaslužio novaca i tako se njegovo materijalno stanje prilično poboljšalo.

Kad je Ivanu bilo 26 godina, došao je do željenoga cilja: do svećeništva. Put je bio dug, posut trnjem, ali on je izdržao i uspio. Uz milost zahvaljuje svoj uspjeh i vlastitoj izdržljivosti te vjernosti prema svome zvanju. To dvoje pomagat će mu i kasnije u njegovu nimalo lakom životnom zadatku. Kao mlad svećenik došao je u Torino, grad u kojem je usred nagloga podizanja industrije bilo mnogo siromašnog proletarijata. I tu mu se otvorilo izvanredno polje rada, a osobito među zapuštenom mladeži koja se klatarila ulicama, upadala u poroke i bila zatvarana. Svetac je uvidio da je to najviše zbog toga što su ti mladići prepušteni sami sebi i što o njima nitko ne vodi ozbiljnu brigu. Kad ta mladež bude susrela nekoga koji će joj pokazati ljubav, koji će je poučiti, upraviti na pravi put, postat će bolja. Zato si je postavio kao životno načelo svoga dušobrižničkoga rada: “U svemu me moraju voditi ljubav i dobrota sv. Franje Saleškoga.”

Njegova neuništiva vedrina brzo mu je privukla mnoge uličare i besprizorne. Kod toga svećenika im nije bilo dosadno. On je znao s njima pjevati, igrati, učiti, moliti, praviti šetnje i izlete. Svima je postao prijatelj, njegova soba bila im je uvijek otvorena, srce još više, njegovo vrijeme uvijek im na raspolaganju.

Broj mladeži koja se okupljala oko Don Bosca postajao je sve veći. Nakon mnogo muka, naprezanja i nastojanja uspjelo mu je, ipak, osnovati takozvani oratorij, neke vrste internat, u kojem su mladi mogli dobiti dublji odgoj. Do sredstava za uzdržavanje oratorija nije bilo lako doći, no Don Bosco je bio čovjek velike vjere koja je sposobna i brda premještati pa mu je Božja providnost i čudesno znala priteći u pomoć. Očito je poseban Božji blagoslov pratio i pomagao njegovo djelo.

Među tom mladeži počela su se javljati i svećenička zvanja pa je don Bosco osnovao Salezijansku družbu koja će se brinuti osobito za siromašnu i zapuštenu djecu i mladež, nju pomagati, odgajati i spremati za život. Od tih mladih u oratoriju regrutirat će se kasnije i njegovi prvi pomoćnici u radu. Don Bosco je imao veliko srce pa je mislio i na žensku mladež. Da njoj pomogne, zajedno sa svetom Marijom Mazarellom osnovao je žensku granu svoje kongregacije.

Svojim odgojnim radom i svojim ustanovama Don Bosco je došao na glas i izvan granica Italije. Mnogi su dolazili u Torino da ga vide, s njim razgovaraju i upoznaju se s metodama njegova rada. Don Bosco je mnogo godina bio i posrednik između talijanske kraljevske kuće i Vatikana. I nakon osvajanja Rima godine 1870. te ujedinjenja Italije Don Bosco je ostao posrednikom između Vatikana i Kvirinala. Kad je napokon godine 1929. došlo do pomirenja između Vatikana i Italije i do Lateranskog ugovora, Don Bosco je davno već umro, papa Pio XI. slavio ga je kao velikoga apostola pomirenja između Crkve i talijanske države.

Don Bosco je uživao i danas uživa u Crkvi i u svijetu glas idealnog, suvremenog svećenika i apostola mladeži. Prve svoje ustanove: oratorije, srednje stručne škole svih grana, odgojne ustanove, osnovao je u Italiji, zatim u Francuskoj, Španjolskoj, Belgiji, Njemačkoj i drugdje. U svojim ustanovama odgajao je dječake prema takozvanoj preventivnoj metodi. Takav je odgoj zasnovan na načelima koja su prožeta evanđeoskim smjernicama, vjerom, ljubeznošću, a ne omalovažavaju ni posve naravna i razumska sredstva. Veliku ulogu u odgoju igra u Don Boscovu sustavu ispovijed i pričest. Mladići odgojeni u tom duhu postajali su samostalni, čestiti građani i dobri kršćani, a mnogi su se posvetili i duhovnom staležu.

Svoje djelovanje don Bosco je upravio i prema misijama u mjesnoj i općoj Crkvi. U mjesnoj crkvi djelovao je tiskom i to kao pisac školskih djela i nabožnih rasprava. Pokrenuo je popularni mjesečnik Katolička štiva s religioznim i obrazovnim sadržajem, zatim Salezijanski vjesnik, informativni i odgojni list, također za šire slojeve naroda.

Prve misionare u vanjske misije poslao je već godine 1875. U stotinu godina salezijanskoga misijskog djelovanja otputovalo je u misije nekoliko tisuća salezijanskih svećenika, braće pomoćnika i sestara. Većinom djeluju u Patagoniji, Argentini, Urugvaju, Ekvadoru, ali ih ima i u zemljama Azije, Afrike, Australije i Oceanije.

U Hrvatsku su došli Don Boscovi salezijanci nakon I. svjetskog rata. Pozvao ih je u Zagreb dr. Antun Bauer, zagrebački nadbiskup, da preuzmu vodstvo konvikta u Vlaškoj ulici. Svoj rad su započeli godine 1922., a kasnije su postupno otvarali svoje domove. Godine 1929. otvorili su omladinski dom u radničkoj četvrti Knežija u Zagrebu. Zatim su pokrenuli svoje glasilo Salezijanski vjesnik preko kojeg su okupili suradnike i prijatelje Don Boscovih ustanova. Između g. 1930. i 1940. otvorili su nove domove u Splitu, Podsusedu, Donjem Miholjcu. Ratne i poratne godine zaustavile su taj polet. Ipak kao nekim čudom u to je vrijeme podignuta crkva Marije Pomoćnice na Knežiji. Hrvatski salezijanci imaju sada svoju samostalnu provinciju koja ima sjedište u Podsusedu, predgrađu Zagreba. Kuće za odgoj podmlatka imaju u Rijeci, Prvić Luci i Zagrebu. Lijepo rade u pastoralnom radu po župama, u katehizaciji, a napose vodeći pučke misije.

Don Bosco, njihov utemeljitelj, umro je godine 1888. Svetim ga je proglasio papa Pio XI. godine 1934. Salezijanska družba jedna je od najbrojnih redovničkih zajednica u Crkvi. Bog je, doista, blagoslovio don Boscovo djelo!